U nastavku ću ukratko opisati temu članka "Samoprocijenjene kompetencije studenata učiteljskog studija za rad s djecom s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama" čiji su autori Darko Lončarić, Sanja Skočić Mihić i Marta Kolombo. Rad je objavljen u studenom 2013. godine.
Isti sam izabrala iz razloga što me i samu zanima jesam li dovoljno kompetentna za rad s učenicima posebnih odgojno-obrazovnih potreba, te koliko zapravo znam o uključenosti istih u redovni obrazovni sustav.
Prije svega valja naglasiti kako se danas u redoviti nastavni program uključuje sve više djece s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama, te kako je veoma važna educiranost, spremnost i kompetentnost učitelja. Nadalje, naš obrazovni sustav je inkluzivan što znači da su učenici s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama uključeni u redovne razrede te je u radu s istima potrebno posjedovati kompetencije kao što su profesionalna znanja, vještine, osobine i stavovi pojedinaca. Za nas studente, važno je znati s čime ćemo se susretati, te nas je važno upoznavati s različitim slučajevima. Upravo na kolegiju Inkluzivni odgoj i obrazovanje, imala sam se prilike susresti s različitim učenicima s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama te sam posjetila Centar za autizam, Centar Slava Raškaj, Centar za odgoj i obrazovanje, te škole koje provode inkluziju, kao što su Osnovna škola Gornja Vežica i Pećine. Samim time, uvidjela sam metode rada i nastavne oblike rada koje provode učitelji, te djelatnici. Međutim, sami studijski programi ne osposobljavaju studente dovoljno za realizaciju inkluzije.
U provedenom istraživanju sudjelovalo je 302 studenata Učiteljskog fakulteta u Rijeci i odsjeka u Gospiću. 94 % ispitanih je ženskog spola, a od ispitanih 83 % studenata nije imalo prilike volontirati te se susresti s radom s djecom s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama. Rezultati pokazuju kako se većina studenata smatra spremnima u primjeni različitih prilagodbi kao što su organizacija učionice, osiguravanje prostora, korištenje različitih materijala. Nadalje, rezultati ukazuju i na to kako se studenti osjećaju nesigurno za rad s učenicima posebnih odgojno-obrazovnih potreba, te nisu sigurni koliko potrebnog napora i truda treba uložiti u rad s istima. Isto tako, studente su nesigurni u pripremi vršnjaka na prihvaćanje učenika s posebnim potrebama. Također, neke opisane varijable ukazuju na entuzijazam pri radu s učenicima s potrebama, kao i spremnost.
Za zaključak, važno je istaknuti kako provedeni rezultati pokazuju da će studenti Učiteljskog fakulteta u Rijeci biti više kompetentniji za rad s djecom s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama, od studenata u Gospiću. Razlog tome je nedostatak praktičnosti iskustvenog učenja. Međutim i jedna i druga skupina studenata procjenila je podjednaku razinu kognitivnih kompetencija i emocionalne nesigurnosti za rad u inkluzivnoj nastavi. Rezultati ovog istraživanja jasno potvrđuju značaj koji edukacija, a osobito praktična iskustva u radu s djecom s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama imaju u razvoju kompetencija studenata za rad u inkluzivnoj nastavi. Studijski programi za učitelje trebaju osigurati stjecanje kompetencija za inkluzivnu nastavu na diplomskoj razini. S obzirom na dobivene rezultate trebalo bi te sadržaje proširiti na barem dva obvezna kolegija i rasporediti ih ravnomjerno tijekom petogodišnjeg studija. Valja naglasiti kako je za rad s učenicima s posebnim potrebama, važno cjeloživotno usavršavanje, važno je biti hrabar i spreman na rad s istima, te je isto tako važno isticati njihove jake strane, pozitivu, uključivati ih u sve aktivnosti i pružiti im jednostavan i zabavan školski program.
Link na članak: http://hrcak.srce.hr/138849
Pitanja za raspravu:
1. Smatrate li da fakulteti pružaju dovoljno edukacije o radu s učenicima s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama?
2. Smatrate li da ćete Vi biti nakon petogodišnjeg studija kompetentni za rad s učenicima s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama?
3. Jeste li se susretali s takvim učenicima i kakva su Vaša iskustva?
Sve se češće govori o obrazovanju djece s posebnim potrebama. Takva djeca, u većini slučajeva, odlaze u posebne škole koje su prilagođene njihovim potrebama. Osobno smatra da bi se to trebalo promijeniti. U svojoj školi imala sam priliku vidjeti da djeca s posebnim potrebama trebaju biti s ostalom djecom u školi kako se ne bi osjećali manje vrijednima. Djevojčica koja je išla u moju školu je, zbog ne znam točno koje bolesti, završila u invalidskim kolicima, nije mogla pomicati rukama u potpunosti, nije mogla pisati i slično. Dodjeljena joj je asistentica u nastavi i ta djevojčica, danas već djevojka, ponosna je maturantica koja na jesen upisuje fakultet. Iz njezinog primjera naučila sam da je sve moguće i da ne postoje prepreke ako postoji želja za ostvarenjem ciljeva.
OdgovoriIzbrišiŠto se tiče edukacije profesora o radu s djecoms posebnim potrebama, smatram da se nedovoljno sredstava ulaže u njihovu edukaciju, te da bi se tome trebalo posvetiti mnogo više pažnje.
U mojoj srednjoj školi ima razred koji je striktno posvećen djeci s posebnim potrebama. Nažalost, ta djeca su bila predmet izrugivanja što je apsolutno grozno da se srednjoškolci od 16-17 godina rugaju toj djeci. Mislim da ću svakako trebati uzeti dodatne sate ili se na neki način obrazovati ii naučiti kako raditi s djecom s posebnim potrebama.
OdgovoriIzbrišiTek sam prva godina na Učiteljskom studiju pa se za sada baš i nisam susretala s puno govora o učenicima s poteškoćama u razvoju, ali se toplo nadam da će u iduće četiri godine biti više govora o tome te da ću zapravo imati priliku postati kompetentna i za takve situacije. Do sada su nam svi govorili kako je to ugrožena skupina djece koja treba posebnu pomoć i brigu, ali nam nitko još nije dao točne upute kako se ponašati i kako pomoći. Ali, ponovno napominjem, tek sam prva godina studija i nadam se da će se to promijeniti.
OdgovoriIzbrišiO djeci s posebnim potrebama se danas sve više govori. Po mom mišljenju škole i fakulteti danas ne pružaju dovoljnu edukaciju o tome te smatram kako bi trebalo više pažnje i vremena posvetiti takvoj djeci. Mi ćemo nakon 5 godina školovanja biti djelomice kompetentni za rad sa učenicima s posebnim potrebama jer nas naš fakultet priprema za to ali smatram kako nam je zapravo iskustvo za rad sa takvom djecom najvažnije. Nažalost, danas se takvu djecu smješta u porebne razrede i posebne škole te smatram kako bi se to trebalo promijeniti jer se tim činom djeca samo više isključuju nego uključuju u društveni život.
OdgovoriIzbrišiSlažem se sa odgovorom kolegice Jelene u potpunosti i smatram kako ovo jest veliki problem pogotovo u Hrvatskoj. Pokraj moje srednje škole u Varaždinu je bila i škola za posebne i sa poteškoćama i bilo je užasno gledati u kakvoj se situaciji oni nalaze.
IzbrišiSmatram da nakon svojeg petogodišnjeg studija neću biti dovoljno kompetentna za rad s takvom djecom zato što za takav rad je potrebno dugo iskustvo. Također, smatram da bi takva djeca trebala biti uvijek dio normalnog školovanja tj. da ih ne treba odvajati u posebne ustanove i sl.
OdgovoriIzbrišiSmatram da fakulteti ne pružaju dovoljno edukacije o radu s učenicima s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama. Ja sam sada prva godina učiteljskog studija i dosta smo pričali o djeci s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama, ali teorija je jedno, a praksa je drugo. Nadam se da ćemo u ove preostale 4 godine studija više pričati o takvoj djeci. Vjerujem da ću u ovih 5 godina fakulteta naučiti svo zananje koje mi je potrebno za rad s takvom djecom, no smatram da bi se na fakultetima trebale omogućiti dodatne edukacije za rad s djecom s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama kao i sa darovitim učenicima.
OdgovoriIzbrišiSusrela sam se sa takvim učenicima. Moj najbolji prijatelj je imao poteškoća s učenjem i s hiperaktivnosti. Nije imao asistenta, u školi su prva tri razreda mislili da je samo "zločest" i ne zanima ga nastava. Mama se borila i dobila je potvrde od psihologa da ima problem, tada se učiteljica prilagodila njemu, ali nije imao asistenta.
OdgovoriIzbrišiSretna sam da je ostao u istom razredu, mislim da razredi posebno za njih njima više štete jer u srednjoj školi ili na fakultetu toga neće imat i bit će im teže zato su bitni asistenti. Htjela bi obratiti pažnju kako bi bilo divno da asistenti mogu pratiti takvu djecu i na višednevne izlete jer moj prijatelj na njih nije išao, mama i tata nisu ga mogli pratiti, a učiteljica nije htjela uzeti tu odgovornost. Znam kako je bio nesretan kad smo se svi vratili sa izleta s anegdotama, a on je samo slušao.
Trenutno ne mogu reći koliko se točno na fakultetu govori o ovoj temi pošto sam tek na prvoj godini. Jedino što mogu reći da još nismo počeli pričati o tome.
OdgovoriIzbrišiPočetkom ove godine sam počela volontirati u udruzi DIP (Društvo za istraživanje i potporu). To je neprofitna organizacija čije djelovanje je usmjereno dobrobiti zajednice, a posebno skupinama djece i mladih s manje mogućnosti. Uključila sam se u njihov mentorski program. Naime, te osobe nakon što završe osnovnu i srednju školu uglavnom sjede zatvoreni u kući bez ikakvog kontakta s okolinom. Ja sam mentorica jednoj osobi s poteškoćama u razvoju tj osobi koja ima smanjene intelektualne sposobnosti. Kroz taj program sam upoznala još mnoge druge mlade s raznim poteškoćama. Ta udruga mi je pomogla shvatiti da oni nisu samo čudni i nesposobni kao što sam, nažalost, prije mislila o njima. Oni su svi jako talentirani, imaju ciljeve u životu, žele biti shvaćeni i voljeni i imaju jako veliko srce. Najviše od svega žele imati prijatelje, a mentorski program im upravo u tome i pomaže.
Nisam sto posto sigurna u ovoj situaciji s obzirom da sam tek prva godina fakulteta, ali kao i kolegice nadam se da ćemo se u ovih 5 godina susresti s predmetima koji će nas pripremiti za rad s ovom djecom. Isto tako smatram da ako nas ti predmeti dobro pripreme da ćemo biti i dobri u radu s tim učenicima.
OdgovoriIzbrišiMislim da bi fakulteti mogli pružiti još bolju edukaciju o takvim učenicima. Smatram da neću biti potpuno kompetentna za rad s takvim učenicima nakon petogodišnjeg studija te da ću svakako morati puno naučiti o tome. Pokušat ću što bolje raditi s učenicima, a ako ću vidjeti da nisam sposobna za to onda ću tražiti da pronađu osobu koja to može raditi.
OdgovoriIzbrišiIskreno sumnjam da ću nakon svojeg petogodišnjeg studija biti dovoljno kompetentna za rad s takvom djecom jer taj proces proces dugotrajan i treba mu se više posvetiti. Također, smatram da bi takva djeca trebala biti uvijek dio normalnog školovanja tj. da ih ne treba odvajati u posebne ustanove.
OdgovoriIzbrišiDefinitivno se više može naučiti o djeci s posebnim potrebama kroz volontiranje i rad sa njima nego kroz predavanja. Sumnjam da će itko biti dovoljno spreman za rad sa djecom sve dok zapravo ne uđe u učionicu i krene raditi s djecom. Nisam se susrela sa učenicima s posebnim potrebama ali volontiranje u udruzi DiP mi je promijenilo sve predrasude koje sam imala o mladim ljudima sa posebnim potrebama. Nijedno predavanje ne može zamijeniti znanje i iskustvo koje sam stekla volontirajući.
OdgovoriIzbrišiU mojoj školi nije bilo učenika s posebnim potrebama samo zato što je nastava bila trojezična i turnusna (slično kao semestri na fakultetu) što je i većini učenika koji ne spadaju u kategoriju učenika s posebnim potrebama dosta teško za pratiti i izvršavati obaveze koje takvo provođenje nastave zahtijeva. Iako ćemo tijekom petogodišnjeg studija imati neke kolegije posvećene upravo djeci s posebnim potrebama, sumnjam da će nas to u potpunosti pripremiti da budemo kompetentni u tom području. Trebali bismo ići na dodatne edukacije i provoditi čim više vremena među takvom djecom kako bi znali kako postupiti i na koji način ih poučavati i uključiti u razrednu zajednicu.
Izbriši
OdgovoriIzbrišiZavisi od fakulteta do fakulteta, ali recimo Učiteljski fakultet u Rijeci daje dosta dobru podlogu za rad s učenicima s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama, a pošto tu studiram, smatram da ću i ja biti kompetentna za rad s takvim učenicima.
Smatram da bi fakulteti trebali posvetiti vise pažnje toj problematici, pa čak i neke posebne dodatne obuke za rad s djecom s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama. Nažalost, mislim da nakon svog petogodišnjeg studija neću biti dovoljno kompetentna za rad s takvom djecom, ali imam još 4 godine tako da je rano za ikakve zaključke.
OdgovoriIzbrišiSmatram da naši učitelji nisu opremljeni za rad s djecom s potrebama i da bi se s time svakako trebalo više pozabaviti. Na fakultetima bi se trebale održavati prezentacije i različite edukacije koje bi pripremile učitelje za rad s djecom. Mislim da nakon svog školovanja neću biti spremna za to. Ako mi tu edukaciju ne pruži fakultet, trebala bi se sama pobrinuti za to jer ne želim da djeca ispaštaju zbog našeg lošeg obrazovnog sustava.
OdgovoriIzbrišiSmatram da nikada dovoljno edukacije. Koliko god toga mi naucili, stalno se otkrivaju nova saznanja koja su cesto bolja od prijasnjih. Smatram da moj fakultet ulaze veliki trud u stjecanje kompetencija rada s djecom s posebnim potrebama, ali jedno je teorija a drugo praksa.
OdgovoriIzbrišiSmatram da nakon fakulteta nećemo biti dovoljni educirani za rad s učenicima koji imaju posebne potrebe, nažalost biti ćemo ostavljeni sami da se snalazimo kako znamo i da izvučemo ono najbolje od ovoga sustava. Edukacija stvarno nikada dosta i nadam se da će nam one dosta pomoći kako bi mi mogle pomoći toj djeci.
OdgovoriIzbrišiSmatram da se u dnašnje vrijeme dosta programa posveceno učenicima s posebnim potrebama. Isto tako smayram da mi sami nakon naseg obrazovanja nismo dovoljno kompetentni za rad s takvim ucenicima vec da jedino iskustvom mozemo steci odredene kompetencije
OdgovoriIzbrišiSmatram da se o radu s učenicima s posebnim potrebama dovoljno govori, ali nedovoljno radi. Mi ćemo imati neko znanje o načinu odnosa prema tim učenicima, ali možda ne i potrebno iskustvo, nego ćemo se sami morati snalaziti kada jednom uđemo u svoj razred.
OdgovoriIzbrišiSmatram da se o radu s učenicima s posebnim potrebama govori dovoljno, ali mislim da nedostaje prakse. Kao i za sve što radimo u životu potrebna je praksa kroz koju ono što smo naučili na papiru možemo prenijeti u životu, no najbolja stvar u tome je da u pravom životu nije sve kao na papiru i srest ćemo se sa situacijama, osobama s kojima ćemo morati "improvizirati" prema vlastitom osjećaju, a tek nakon nekog vremena vidjet ćemo rezultate bili oni dobri ili loši.
OdgovoriIzbrišiZasad smatram da fakulteti ne pružaju dovoljno studentima da razviju svoje sposobnosti za rubne slučajeve. Nisam sigurna hoću li biti u potpunosti spremna nakon završenog studija za rad s djecom s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama, no to nitko ne zna dok se ne suoči sa situacijom. Nisam još bila upoznata s takvom djecom.
OdgovoriIzbrišiMislim da učitelji nisu nikako dovoljno educirani i samim time kompetentni da rade s djecom s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama, pa isto tako nisam ni ja sigurna da ću biti za 4 godine kad izađem iz fakulteta sposobna voditi razred u kojem se nalazi dijete koje treba više pažnje i poseban program. Imala sam u razredu u osnovnoj i u srednjoj školi po jednog takvog učenika i u osnovnoj školi taj program nije ni na što ličio, jer je nastavnicima trebala stručna pomoć koju nisu mogli dobiti, dok je u srednjoj školi situacija bila bitno drugačija. Ekonomska škola u Rijeci ima poseban program prilagođen upravo djeci sa odgojno-obrazovnim potrebama, te je njihovo ukupno trogodišnje školovanje bilo potpuno prilagođeno njihovim potrebama i mogućnostima što im nije zadavalo poteškoće već u pravo ono što im treba, lakoću u savladavanju gradiva i na koncu budućeg zanimanja.
OdgovoriIzbriši